ZANIMLJIVOST MALOG MEĐIMURJA
U Međimurju, vjerovali ili ne, postoje običaji bratimljenja. Prvi pisani zapis o sestrenju i bratimljenju u Međimurju donosi Ferencz Gonczi u svom djelu Međimurje. Ljudi, vjerovanja, običaji iz 1895. godine: U Donjem Međimurju na Bijelu nedjelju, odvojeno po spolu, mladež od četrnaest do dvadeset godina, održava običaj „bratimljenja“ i „sestrenja“. Kod bratimljenja mladići se sastanu u nekoj kući, donose sa sobom suhu hranu, jaja i vino, a kada se to pojede, međusobno izmjenjuju jaja i zareknu se da će od tada jedan drugoga voljeti i štovati te mu govoriti „Vi“. (Gonczi 1995:77).
Marija Novak je u svom tekstu Međimurske pisanice (Kaj, No. 3., str. 76.-84.) također detaljno opisala običaj sestrenja i bratimljena, a koji glasi ovako:
Ovaj se običaj održavao na Pisanu ili Bijeli nedjelju, tjedan dana nakon Uskrsa. Tog je dana u domaćinstvu jaje imalo glavnu ulogu. Ujutro se doručkovalo cvrtje (kajgana) s objašnjenjem da će tako kokoši bolje nesti jaja cijele godine. Tog je dana bilo uobičajeno da djeca i mladež dobe ukrašeno jaje – pisanicu – na poklon od krsne ili firmane kume. Oni koji ne bi dobili jaje na poklon su ga morali sami izraditi ili kupiti. Pisanice su se pažljivo čuvale za sestrenje i bratimljenje. Sestrile su se djevojke, a bratili mladići i to samo neudane, odnosno neoženjene. Marija Novak piše da mjesto gdje se odvijalo sestrenje i bratimljenje nije bilo unaprijed određeno već se našlo po prilici (na ulici, križanju, pred crkvom, na livadi ili u kući), a osoba s kojom ćete se posestriti i pobratiti se odabrala već ranije:“ Kad su se sastali, dječak bi obično pitao: »Se boš z menom bratil?«, a djevojčica: »Se boš z menom sestrila?« Ako su dobili pozitivne odgovore, izmijenili su pisanice uz istovremeno i zajedničko govorenje:
Sestra, nevesta,
Za naveke sestra.
ili
Brat, brat,
Za naveke brat.
Nisu uvijek morali istovremeno govoriti. Moglo se sestriti i tako da je najprije jedna djevojčica govorila, a nakon nje druga. Pri govorenju je prvo desnom rukom u kojoj je držala pisanicu pritisnula svoje grudi i rekla — sestra — zatim je pritisnula grudi druge djevojčice i rekla — nevesta — pa onda opet svoje i rekla za naveke — i napokon njene i rekla — sestra. Tada joj je dala svoju pisanicu. Grudi je mogla pritiskati, odnosno doticati i samo na slogove što je naravno iziskivalo i brži tempo govorenja. Na takav isti način se i bratimilo, jasno uz govorenje — brat…“. Veza koja se stvarala ovakvim činom između dvije mlade osobe trajala je cijelog života te se iskazivala međusobnim oslovljavanjem „sestra“ i „brat“. To su bile „pisane sestre“ i „pisani brati“. Nakon izmjene pisanica mogle su se organizirati i manje zabave u kućama osoba koje su se sestrile ili bratile.
Obzirom da se približava i Bijela nedjelja, lijepo je upoznati se sa starim običajima Međimurja.
Danas su rijetki koji oslikavaju starom tehnikom pisanice, a jedna od njih je i obitelj Vučenik iz Donje Dubrave.
Autor: Biserka Vučenik (Donja Dubrava)
Izvor: Muzej Međimurja Čakovec
